Hrvatski karoši – smrt od posla

“Niste odgovorni za programe koje ste pokupili u djetinjstvu. Međutim, kao odrastao čovjek, vi ste sto posto odgovorni za zadržavanje na tim programima.”  Key Keys

Ovaj članak neće čitati većina ljudi jer „nemaju vremena“! Nemaju vremena za odmor, slušanje, učenje, čitanje, prijatelje, djecu, glazbu, koncert, vikend putovanje…

Sjećam se moga poznanika koji je čuo da sam prije početka pandemije provela četiri dana u austrijskim Alpama i u čudu me pitao: „Pa kako stigneš? Ja nemam vremena nizašta!“  I zbilja nema vremena i neće ga niti imati – jer ga ne želi imati!

Nemam namjeru pisati o upravljanju vremenom, već o hrvatskom autodestruktivnom modelu rada i života „pod ručnom kočnicom“, letargiji, emocionalnoj isrcpljenosti i besciljnom lutanju.

Samo 5% Hrvata ima jasno definiran cilj u životu. Ostali stihijski plutaju kroz život i „odrađuju“ posao do penzije, nadajući se da će im tada biti bolje?!

Mi smo na vrhu svjetske ljestvice najpesimističnijih naroda. I naravno da nam je za to „kriva“ vlada, globalno zatopljenje, bivši i sadašnji premijer, šef, Covid 19…?!

 

“Ljudi koji nemaju ciljeve osuđeni su raditi za one koji ih imaju.”  W.D. Staples

Paradigme kao „Šefovske pozicije su za nekog drugog, a ne za mene!“,  „Nema šanse da uspijem u Hrvatskoj!“, „Danas je teško pronaći novi posao!“…slušam svakodnevno i one me zabrinjavaju. Tako živi i radi moj bivši kolega koji stenje, kuka, kritizira šefa, radi 12 do 14 sati dnevno posao koji ne voli, izgara i pun je izgovora zbog čega „nije pravo vrijeme da promjeni posao“. Koristi samo par dana godišnji odmor i tada osjeća grižnju savjesti radi gomile nedovršenog posla. On je u vlastitom psihološkom „zatvoru“  već 16 godina. Svoj mozak „hrani“ sa negativnim mislima o sebi, pravom ili krivom trenutku za promjene, šefu, državi…On je prihvatio vjerovanje u nemogućnost vlastite promjene i stavio svoju sudbinu (sreću) u „ruke“ vanjskih faktora. Doživio je do sada dva puta „kuršlus“ i završio na hitnom prijemu u bolnici.

Kolegica ima 49 godina i kaže da mora raditi prekovremeno, ali često i vikendom, jer su „takva vremena“ i jer se to od nje očekuje! Šef provodi na njoj mobbing,  a ona kaže:“Dobro je dok je plaća redovita!“ Umorna je, neispavana, anksiozna i nezadovoljna. Ona je samo jedna u nizu hrvatskih kamikaza koja sa žudnjom iščekuje prijevremenu mirovinu. Ona troši život vjerujući da ne može.

„Vožnja“ pod ručnom kočnicom

Mi smo isprogramirani već od djetinjstva. Poznanica mi često naglašava da ona nema novaca i da si zato ne može priuštiti ljetovanje, privatnog liječnika, zamjenu dotrajalih vodovodnih cijevi, NLP tečaj…I to ponavlja svakodnevno sebi, suprugu, djeci, prodavaču u trgovini…  I njena djeca su isprogramirana i ponašaju se kao siromasi: izbjegavaju rođendane druge djece, depresivna su, izgled im je neuredan, zadovoljavaju se s „mrvicama“,  jer su isprogramirani na siromaštvo. I takvi će ostati do kraja života ukoliko ne promjene vlastite misli. Naš mozak je softver. Ako ga ispunimo mislima o siromaštvu, on će se tako i ponašati i neće se truditi tražiti prilike za blagostanje. Dok smo bili djeca mogli smo sve i ništa nas nije moglo zaustaviti, niti jedna prepreka. No, malo-pomalo taj osjećaj nepobjedivosti su nam izbili iz glave kroz zabrane (tj. zlostavljanje obitelji, učitelja, društva), sve dok i sami nismo prestali vjerovati da možemo.

Čitala sam da su 40% Hrvata mazohisti; dozvoljavaju ponižavanja i prijetnje izvršnog menadžmenta i vlasnika, ne znaju se asertivno izboriti za sebe. Nikad nije prerano reći „ne“ ponižavanju, iskorištavanju i prijetnjama! Depresija je u porastu. Po hodnicima tvrtki se dijele antidepresivi i preporučuju oni sa sigurnim i brzim djelovanjem. Psihijatar, prof. dr. sc. Đulijano Ljubičić, kaže da je depresija krik za ljubavlju, krik za poštovanjem i pohvalom. Njega zabrinjava porast depresije u Hrvatskoj, ali i činjenica da mu pacijenti dolaze „u prolazu“ da se liječe, ali ne traže načine da se i izliječe. „Tek kada nađete smisao života, onda ćete se izliječiti.“ kaže prof. Ljubičić.

Shakespeare kaže da su naši strahovi izdajnici. Oni nas zadržavaju i ne usudimo se niti probati.

Previše nas ne živi svoje snove jer živimo svoje strahove

A o strahovima govori psihologinja, prof. Barbara Ružić iz konzultantske firme „Artis Rei“ :

„Strah je jedan od najvećih blokatora koji nas može zaustaviti u ostvarenju onoga čemu težimo, a da često nismo toga niti svjesni. Radi nerealne samopercepcije, sklonosti podcjenjivanju i osobne nesigurnosti, postavit ćemo daleko niže ciljeve nego što bismo mogli ostvariti temeljem svojih talenata i snaga. Sjećam se kada sam prije 10 godina otvorila svoju firmu; jedan od prvih klijenata me je zvao i u 10-11 sati navečer (istina, poslovao je s Kinom pa mu je to bilo normalno). Ja bih pri tom razgovarala s njim, palila kompjuter, pisala zaključke i sl…. Sve dok nisam osvjestila da se u podlozi radi o strahu od neuspjeha odnosno gubitka klijenata. I postavila granice. Dakle, prvi nezaobilazan korak za upravljanje emocijom straha i popratnih negativnih emocija je osvještavanje. U tom koraku nam mogu pomoći (ako ih želimo čuti) prijatelji, kolege ili bilo tko drugi u koga imamo povjerenje. Nakon toga doslovce trebamo biti „Sherlock Holmes“. Sherlock Holmes ili bilo koji drugi detektiv ne hapsi prvu osobu koju nađe na mjestu zločina, zar ne? Zašto mi onda hvatamo prvu negativnu misao kao jedinu ispravnu i još joj dozvoljavamo da raste? Da bismo to izbjegli, korisno je tražiti „dokaze“ za ispravnost takvih misli. Dokaze (ili bolje protu-dokaze) tražimo u svojim prošlim iskustvima. U našim prošlim iskustvima zasigurno možemo naći dovoljno dokaza da smo ispravno postupili, učinili dobro i kvalitetno, odnosno bili uspješni u svom poslu. Ne treba zaboraviti i da se rađamo samo s 2 straha: strahom od gubitka podloge i strahom od jakih zvukova. Svi ostali strahovi su naučeni. A ako su naučeni, mogu se i „odučiti“. Ako želimo.“ kaže prof. Ružić.

Koliko Hrvata na radnom mjestu vidi smisao i svoje samoostvarenje? Odgovor leži u rezultatima istraživanja po kojem bi 90% Hrvata htjelo promijeniti poslodavca.

Danas dobro više nije dovoljno dobro. Sami sebi podižemo letvicu:“Moraš naučiti još ovo da bi bila konkurentnija“, „Moraš raditi više da bi se dokazala“ …Sami sebe forsiramo na još intenzivniji rad. Životom velikog dijela zaposlenika je zavladao posao. Naš mentalni sustav nije prilagođen tom tempu života, multitaskingu i  količini informacija kojima smo bombardirani. Broj obaveza i kratkoću rokova naš emocionalni sustav ne podržava.

Kamikaza je više među ženskim zaposlenicima. One izgaraju na poslu i kod kuće i u stanju su kroničnog stresa.

Što napraviti?

Ne možeš ništa ne mijenjati i očekivati više i bolje!

Prvo treba odlučiti da želite promjenu stanja!

Važno je izbaciti stalnu zabrinutost iz glave (85% do 90% briga se nikada ne ostvari). Moje iskustvo u hrvatskim firmama govori da jako malo zaposlenika planira i postavlja sebi mjerljive ciljeve u životu i na poslu. Ako su i postavili cilj, ubrzo odustaju od njega! Hrvatima nedostaje ustrajnost, požrtvovnost, upornost, samosvjest. Uopće ne naprave prvi korak, a sanjaju velike snove. Boje se promjena i radije ostaju u poznatoj „močvari“. Većina je ispunila svoj mozak od buđenja do spavanja s negativnim mislima: „Ja to neću moći!“ „Nema šanse da se išta promijeni!“ Odrekli su se života, prijatelja, hobija. Riječi „ne mogu“ nam oduzimaju snagu i oslabljuju nas.

Naš poznati violončelist Stjepan Hauser iz 2 Cellos je već nekoliko puta na TV-u izjavio da je znao da će uspjeti. On je vjerovao u svoj cilj, vizualizirao aplauz pred tisućama gledatelja u publici, poduzeo sve da taj cilj i ostvari i – uspio je!

Dakle, da bismo bili sretni, uspješni i zdravi potrebno je adaptirati se na nove uvjete ili stvoriti uvjete  gdje ćemo ostvariti svoj san. U Hrvatskoj ga je itekako moguće ostvariti jer je jako puno tržišnih niša, a jako malo „nabrijanih“ ljudi na uspjeh.

Kao što kaže naš legendarni nogometni trener Ćiro Blažević: “Ja ne vjerujem u sreću u nogometu! Ja vjerujem samo u predan i požrtvovan rad!“

A ja dodajem – vjera u sebe je odabir. Svako ograničavajuće uvjerenje o našim sposobnostima je laž! Prestanite se zadovoljavati s manjim od onoga što očekujete! Vaša budućnost počinje sada! Ako želite biti sretni, budite! To ionako ovisi samo o vama!

At vero eos et accusamus et iusto odio digni goikussimos ducimus qui to bonfo blanditiis praese. Ntium voluum deleniti atque.

Melbourne, Australia
(Sat - Thursday)
(10am - 05 pm)